smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

srijeda, 22.10.2008.

Mila, nešto ti moram reći

 Image Hosting

Mila, nešto ti moram reći
Još uvijek sanjam o našoj sreći
Još uvijek samo tebe volim
Novih osjećaja, pomalo se bojim

Dal smijem mila, raširiti svoja krila?
Dal smijem mila, drugoj ženi reći mila?
Dal smijem mila, krenuti svjetlu na kraju tunela?
Dal smije mi mila, druga, voljena, biti žena?

I znam, znam što bi ti sada rekla
I znam da upalila bi sva svijetla
Da obasjaju put životu mome
Ali ja, mila moja, polako tonem…

Kažu…vrijeme sve rane liječi
Kažu…vrijeme je, kreni novoj sreći….
Kažu…a pitam ja- kojim putem krenuti?
Pitam ih ja, na kojem raskršću skrenuti?

Mila, nešto ti moram reći
Tražim put ka novoj sreći
novih se osjećaja, pomalo, bojim
Trenutke do našeg susreta brojim..

Ali, nisi li primijetila nešto čudno?
Nisi li primijetila nešto, čega već nije bilo dugo?
Mila, opet sam tebi posvetio stihove ove
Mila, opet sam napisao riječi nove

Koje, kad gledam i sam se pitam
Koji sam ja to uhvatio „ritam“
Gdje su oni stihovi sreće
Koje sam ti pisao svako veče

Gdje je ona životna radost
Kojom sam opisivao našu mladost
Kojom sam svaku sekundu naše sreće
Učinio da ostanu još i veće?

Ali mila, ipak, promjena ima
Bez obzira da li ovo bila rima
Želim ti reći, nešto se u meni događa
Želim te pitati dal neka me strelica pogađa?
Želim, želim ti reći mila, ma gdje sada ti bila
Pokušavam, pokušavam podići svoja krila
Molim te, ako ih podignem, oprosti mi mila….

Naša je ljubav toliko jaka,
I ne boj se u njoj nikada neće biti mraka..
ali, grčevi, koji u meni toliko su jaki
mila, znam da ćeš me shvatit
želim, želim vidjeti, dal u meni snage ima
dal meni se može dogoditi, nova, ljubavna plima


Mila, odat ću ti jednu tajnu
Mislim da sam „upoznao“ ženu sjajnu

Toliko dobrote u toj osobi ima
Toliko ta žena volje za život ima
Toliko sjaja u njezinim očima ima
Toliko nježnosti u njezinom glasu, mila…

Iako, znam da tebi ovo nije tajna
Iako, znam da sretna bi me voljela vidjeti..draga
Nikako, nikako da se maknem sa mrtve točke
Nikako da širenje mojih krila počne

Ne mogu, ne mogu krenuti dalje mila
Spavaj mi mirno, ma gdje sada bila…
A ja, ja ću i dalje u mračnom kutu male sobe
Svijat se od grčeva novih – koji bole

I opet ću prevrtiti cijeli film
I opet ću shvatiti ja sam kriv
Al ne mogu tako dalje više mila
Ne, nisi ti draga nizašto kriva…

Ja, ja sam taj koji krivnju nosim
Krivnju s kojom se ne ponosim
Zbog koje teški su lanci i okovi
Zbog koje i rijetki prijatelj odlazi

A ja, ja opet ostajem sam
I u mračnom kutu male sobe čekam novi dan..


- 00:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

  listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....