Ušutio sam se ovih dana... puno je razloga, ali, kao i uvijek, neki su „favoriti“. Naravno, jedan od tih je i Europsko rukometno prvenstvo a drugi, koji me već tri dana muči je... kako postati pomoćnik Ministra pomorstva na 20 tak dana... dovoljno vremena za upoznati neke osobe koje odavno želim, a opet, ma koliko kratko trajalo, ostavilo bi velikog traga.. šestomjesečna plaća ... dovoljna za promijeniti autić... i, siguran sam, pomogao bi Premijeru u onom „sorry“... no, dobro, prebolio sam to radno mjesto i sav se emotivno ali i fizički prepustio tekmama. Sa Španjolcima sam skoro ostao bez TV-a – bacio sam papuču u ekran i, isti tren, poželio uhvatiti ju, ali... moja rukometna ruka još uvijek dobro gađa – srećom, osim pogođenog cilja nije bilo druge štete.... dobro, prosipane kokice se ne računaju... tekma sa Francuzima je nešto što me ispunilo sportskim duhom. Bio sam ponosan ali bome i rastrčan po sobi... slatka pobjeda i jedan „Adio“ dojučerašnjim favoritima sa prvenstva...Na žalost, nemili događaji poslije ovih utakmica, preplavili su vijesti i sportski uspjeh kao da je bačen u sjenu. Tenzije su rasle... i bilo je teško pratiti ih....
I dok smo se svi „psihički“ pripremali za „vatrenu“ tekmu sa Srbijom, dok su se pokušavale, na pomalo čudan način smiriti tenzije... u četvrtak popodne zazvoni fon....“matori, dolazi sutra na tekmu! Kupili smo karte, a nama za „kaznu“ i mi ćemo s tobom navijati za Hrvatsku!“ ..Nije baš da sam na prvu shvatio što su rekli moji veliki prijatelji koje sam upoznao nakon rata.. upoznao sam ih preko posla..i, malo po malo, postali smo dobri frendovi... kako su oni često u našoj Metropoli prijateljstvo se nastavlja i tim susretima.... no, pojasnili su mi... kupili su karte u djelu koji je rezerviran za naše navijače,,, ne moram reć da me ova gesta dojmila... počeo sam mucati od uzbuđenja i već sam u glavi slagao kako krenuti... no, neke obveze na poslu nisu mi dopuštale da odem s ekipom oko podneva a poslije, čini mi se, uz sve kontrole kakve su bile ne bi niti stigao... no, bio je tu i mali strah da putujem sam.. kako god, javio sam im da ipak ne dolazim... dobro, neću ponoviti što su mi rekli...ali, obećali su, „navijat ćemo mi za tebe“. No, da bi mi adrenalin podigli do vrhunca, prije same tekme, redovito su me izvještavali „krenuli smo prema Areni“, „stigli smo“, „kako su nas sad prepipali specijalci“ ( ko im je kriv kad su imali karte za „Hrvatski dio“ ... da nisu, mogli su i baklje i boce unijeti...)... poruka pred intoniranje himna bila je „uzmi pivo i živio!“... krenule su himne ... pa i Lijepa naša... dok sam sa nevjericom slušao fućkanje zazvonio je fon... ne, nisam ih čuo, ali...čuo sam onu „šaku“ navijača među kojima su bili i moji frendovi, kako, jedva čujno, pjevaju Lijepu našu...iako, znam, pjevali su je iz sveg srca ali.. teško je bilo nadjačati onaj, u najmanju ruku, nesportski čin ponašanja.... no, i to je bilo dovoljno da srce zatreperi.... doista sam tada, prvi puta, zamjerio sebi što sam toliko odgovoran prema poslu... što nisam rekao... sorry, ja idem...
Tekma je počela.... papuče su na sigurnom, flaše malo dalje od dohvata ruke....
Prvo poluvrijeme na vrhuncu usijanja... radost, adrenalin, strah... strah koji se u drugom vremenu pokazao opravdanim,,, ne, neću analizirati niti želim bilo što polemizirati..ali, jedno, svakako najviše vrijedno.... bez obzira na okolinu, bez obzira na uvrede, atmosferu koja je bila usijana, nesportskom laserskom ometanju naših golmana i, još mnogo čemu... kraj... sportski zagrljaj suparnika, čestitke pobjedniku.... sport je, ipak, na parketu pobijedio... o ostalome doista ne želim... neka svakome ostane na savjesti .. a naročito ono gađanje bocom...
A poraz... ne treba klonuti... i bronca, treće mjesto, je zlatno! Ostaje žal...ali i vjera da se dečki mogu sabrati i u „repasažu“ dobiti Španjolsku.... a time i više nego zasluženo treće mjesto. Ne zaboravimo...više od desetljeća u vrhu Europske i Svjetske rukometne elite... kontinuitet i kvaliteta... Iskrene čestitke Kaubojima... nemamo im što zamjeriti, naprotiv!
A mojim Beogradskim prijateljima koji su utakmicu gledali s našim navijačima i dobili porciju uvreda namijenjenu nama (skoro i batina...)... jedno veliko HVALA! A nedjelja... još uvijek nisam načisto...ići ili ne.... popodne kreće moja ekipa i do tada ću morati donijeti odluku.... jer, karta mi je v žepu a spavanje osigurano.....
Kako je bilo i u planu, današnji sam dan, nakon puno godina, posvetio Zagrebačkoj gori. Doduše, ne i samom vrhu Sljemenu, ali, svakako jednom predivnom dijelu Medvednice za koji me vežu moji davni „planinarski“ počeci. Godinama se nisam odvažio niti na tu, kako kažu najmanje zahtjevnu, stazu broj 13 zbog svojih problema s nogom i ostalim sitnicama... no, nakon, sada mogu sigurno reći, uspješnog tretmana kod dragog mi Kire, ovaj je, do prije par mjeseci pothvat za mene, danas bio, samo, malo jača šetnja.... istina, ne mogu reći da sada ne osjećam malo ugodnih bridenja u nogama...ali, to je normalno jer, ovaj dio mišića na njima odavno nije bio pod ovakvom „torturom“
Ujutro sam, uz kavicu malo prelistao novine na netu i pogled kroz prozor ukazivao je predivno vrijeme na našoj „gradskoj planini“.... no, malo kasnije, kao da mi se sakrila u oblacima ili magli...nisam bio siguran.... ali ubrzo je postalo jasno – magla se podigla i opet je pucao predivan pogled prema Medvedgradu.... krenuo sam preko Save po dio ekipe – jer, nepotrebno je da svako dolazi svojim autom pa smo...zbili redove... sunce koje me škakljalo dok sam prilazio autu obećavalo je lijep dan...i, počela je moja nova avantura... dok sam prelazio Savu ostao sam u šoku...s one strane – magla za poludit... ne vidim prst pred nosom...doduše, pri tom sam zaboravio skinuti sunčane naočale koje su mi do prije koju sekundu i te kako trebale...
Ovaj se dio ekipe skupio i vrlo živahno smo krenuli put Lagvića..... kako gužve po gradu još nije bilo brzo smo stigli do gore, i, malo dalje od crkve, prislonili auto....ostatak ekipe već je bio tu.... krenuli smo...
Stazu je još krajem 19. st. dao izgraditi grof Miroslav Kulmer kako bi njegova supruga mogla nesmetano uživati u predivnoj šumi . Vjerojatno kao i mi danas, šetala je sa svojim psićima koji su joj pravili društvo.... da, i mi smo imali tri mala slatka „krpelja“ koji su, poput pravih planinara, nestašno trčakarali malo naprijed, pa natrag, ma malo šuškanja po lišću od kojeg se naša najhrabrija Vestička stalno okretala s upitnikom Tko šuška??
Nakon nekog vremena dočekala nas je oaza bršljana – ti nametnici tako su lijepo srasli sa drvom da čine predivne „skulpture“ – iako, nisam siguran koliko to odgovara samom drveću, očito je, nekako su se dogovorili...i, u čast tog dogovora dali i malo prostora za malo odmorište.... koje, ipak, nismo još koristili...
Nakon Bršljanove oaze slijedi lijepi dio hrastove šume koja se pomlađuje
Potok Kraljevac neprestano je šumio, ali zbog niskog vodostaja nismo ga odmah vidjeli... nadam se samo da nije opet neka „Crna kraljica“ ( ne, ne, ne mislim tu na našu dragu Blogericu Crnu kraljicu već na, kako povijest pretpostavlja, Barbaru Celjsku, drugu ženu kralja Sigismunda-Žigmunda Luksemburškog ) umiješala svoje prste.....
Kao i uvijek, u prirodi mi oko zapne na male bespomoćne „zvijeri“... skoro sam stao na ovog mališana koji je, vrlo hrabro, kručio stazom br. 13... kada sam ga počeo „loviti“ fotoaparatom svi su se uskomešali i maleni je vrtirep bio podosta nestašan – nikako da mi se namijesti za pravu sliku kako bi otkrio da li je šumski miš ili šumska rokva– i za jedno i za drugo imam za i protiv... pa, neka bude, maskota staze br. 13... ( ja ipak glasam za miša – presudile su nogice i prsti, i njuškica )
Nakon malog zadržavanja sa ovim šumskim stvorom, sada s druge strane potoka
Nastavili smo svoj prvi ovogodošnji planinarski pohod... ( doduše, meni je prvi u nekoliko zadnjih godina)
Drvo iz kamena kao da pjeva jednu još nenapisanu pjesmu „i kamen je srce, zar ne?
“
I malo poučnog gradiva o stijeni iz koje raste ali i koja je i te kako dio našega grada....
Šuma i dalje odiše jednom predivnom tišinom
Tek ponekad ju poremeti lavina lišća koja se spušta sada praznim koritima pritoka potoku Kraljevac...
Preko ovog mostića može se do „Medvedgrada“...ali, to ćemo jednom drugom prilikom, nadam se, uskoro
U daljnjoj laganoj šetnji, uz puno šala, smijeha ali i uživanja u svojim mislima, tišini, prirodi
ugledao sam „kraj“ putovanja... Izletište „Kraljičin zdenac“ je na vidiku....
Kratka pauza, sokić, voda, i...povratak....
Vraćali smo se cestom jer je, sada već poprilično odmrznuta staza kroz šumu, bila sve skliskija...lako je bilo uz breg, ali, čini mi se da bi niz breg po tim klizalištima bilo malo naporno...a ponegdje čak i „opasno“ – mislim na onaj dio koji je malo doživio pomicanje tla – odron i potrebno je obilaznim putem ga obići ( naravno, mi smo išli „starom“ stazom i vrlo uspješno nadišli taj odron ) ..
Lagano spuštajući se uživali smo u pogledu, šumu potoka koji je i dalje, iako malen, glasno pjevaju spuštajući se u grad....
Skretanje za Medvedgrad ... to nam je slijedeći cilj... sada nekako mislim, za prvi put, bilo bi previše....
Neko planirano vrijeme prolaska staze je oko 60 minuta ( neki, planinarski kriteriji) ... mi smo ga prošli za dva sata – ali, iskreno, bez žurbe, sa zastajkivanjima, mojim stalnim zaostajanjem jer nešto moram sliknuti, igre sa malom šumskom maskotom.....povratak je bio brži što je i logično jer smo se kotrljali prema dolje .... 2.7 km staze po šumi i, vjerojatno nešto manje u povratku po cesti, sasvim je dobar učinak današnjeg dana ... jer, nije to šetnja po nasipu.....
I, još malo i domeka sam....
Iskreno, jedva sam čekao doći doma i skinuti dokoljenke... bilo mi je vruće a i malo odmora i koja cigareta ne bi škodila .... jer, izlet u prirodi, proveo sam bez jednog dima – i samo recite da nisam ekološki osvješten... nisam zagađivao našu predivnu tvornicu kisika....
Nakon klope malo sam prilegao, i, za svaki slučaj, navinul vuru na 19.30.. i, zadrijemao sam... samo ne znam što me probudilo.. dal vura ili grmljavina s Jaruna.... no, čim sam se pohvatal, setil sam se da Kinezi slave Kinesku Novu godinu – godinu Zmaja koja započinje 23.1. i u čiju čast je Kinesko veleposlanstvo organiziralo predivan vatromet....
Dragi Kinezi, sretna Vam Nova godina...godina Zmaja!
( i nadam se da je dost s pucanjem, da su sve Nove prošle... doduše, možda još pokoja grmljavina za neke naznake medalja...ali, o tom, potom.)
sutra, ( već danas ) referendum i uz malo odmora i neke lagane aktivnosti po stanu....
Uf, uf... ovaj tjedan mi je naporan.... u svakom pogledu... pa treba moći svaki drugi dan toliko trčati, skakati, padati... a onaj drugi .... plivati, tonuti, izranjati... sportski tjedan, čini mi se dosta uspješan... OK.. malo sam ljut na zadnju tekmu vaterpola...ali, treba znati podnijeti i poraz i u nastavku pokazati da mi možemo i bolje....
No, naravno, moja ljubav – rukomet je nešto što sam doista ovaj tjedan pratio sa velikim žarom.... i, priznajem, tek u trećoj, današnjoj tekmi, nisam zapalio onu previše.. nisam pojeo koji badem previše, kikiriki, kokice koje su u prethodnoj tekmi sa Slovencima završile na tepihu ( nisam kriv kaj mi je zdjela bila na putanji mog šuta ) .....kako god, sa tri pobjede smo lijepo startali i nadam se da se nećemo ugledati na Francuze kojima, čini mi se, nešto nejde ove godine – no, polako... prvenstvo se tek zahuktava...a ja... ja ću nadam se ovaj vikend i malo odmoriti od ovih napornih fizičkih aktivnosti i, ako bude pristojnog vremena, skoknuti do Sljemena... pao je snijeg – vidim ga kako je malo zabijelio Medvednicu i nekako mi došlo uhvatiti planinskog zraka... i malo progacati po njemu .... nadam se bez mojih spektakularnih padova i proklizavanja
I što reći.... rukometaši, odmorite se i najbolje tek dolazi....
BILI ZADNJI ILI PRVI
SAMO NEKA NAŠ GLAS GRMI!
Zadnji ne bumo…a prvi…. Drugi…treći…. Svejedno…. Samo lijepo odigrajmo do kraja
Sretno Kauboji!
A ja idem polako ispunjenog i radosnog srca na počinak…. uhvatiti snagu za sutrašnju šetnju….
Krećem iz početka… izbrisao sam stari blog, okrenuo novu stranicu u svom životu. Obećao sam starome da ga nikad neću zaboraviti, ali, vrijeme je za novi život – barem, barem uložiti maksimalni napor za to….Teškog sam srca to napravio, ali, vrijedi pokušati…Ne znam da li ću se snaći u novim ciljevima, ali, vrijedi pokušati……vrijedi!
zaštitni znak viđen očima drage Gali - hvala ti :)
Izdvojeno...
Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
a opet, ma koliko kratko trajalo, ostavilo bi velikog traga.. šestomjesečna plaća ... dovoljna za promijeniti autić...
i, siguran sam, pomogao bi Premijeru u onom „sorry“... no, dobro, prebolio sam to radno mjesto i sav se emotivno ali i fizički prepustio tekmama. Sa Španjolcima sam skoro ostao bez TV-a – bacio sam papuču u ekran i, isti tren, poželio uhvatiti ju, ali... moja rukometna ruka još uvijek dobro gađa – srećom, osim pogođenog cilja nije bilo druge štete.... dobro, prosipane kokice se ne računaju... tekma sa Francuzima je nešto što me ispunilo sportskim duhom. Bio sam ponosan ali bome i rastrčan po sobi... slatka pobjeda i jedan „Adio“ dojučerašnjim favoritima sa prvenstva...Na žalost, nemili događaji poslije ovih utakmica, preplavili su vijesti i sportski uspjeh kao da je bačen u sjenu. Tenzije su rasle... i bilo je teško pratiti ih.... 
)
)
nisam pojeo koji badem previše, kikiriki, kokice koje su u prethodnoj tekmi sa Slovencima završile na tepihu ( nisam kriv kaj mi je zdjela bila na putanji mog šuta 
) .....kako god, sa tri pobjede smo lijepo startali i nadam se da se nećemo ugledati na Francuze kojima, čini mi se, nešto nejde ove godine – no, polako... prvenstvo se tek zahuktava...a ja... ja ću nadam se ovaj vikend i malo odmoriti od ovih napornih fizičkih aktivnosti i, ako bude pristojnog vremena, skoknuti do Sljemena...
